Zavirite u ove zgrade.

Naš Zagreb obiluje skrivenim i tajnoviti mjestima, obavijenim velom misterija koje je većina nas, barem u jednoj fazi odrastanja na zagrebačkim ulicama, željela upoznati te saznati sve tajne i razotkriti misterije.

Za one koji tu fazu nisu imali, donosimo dvije zanimljive priče o lokacijama koja vape za upoznavanjem.

Ugao Novakove ulice i Langovog trga

Ugao kao ugao, mislite si? Upravo na ovom mjestu nalazi se jedna od najstarijih zagrebačkih kuća. Kao i svaki prašnjavi i zaboravljeni kutak Zagreba, i ova, danas neugledna kuća, krije pregršt zanimljivosti koje jedva čekaju da iz zametnutih sjećanja i požutjelih stranica knjiga izađu na vidjelo slučajnom prolazniku. Prema službenim podacima, kuća je izgrađena koncem 18. stoljeća.

Hrvatski povjesničar umjetnosti, Krešimir Galović na svom blogu otkriva da je u vrijeme njene izgradnje, prema staroj gradskoj podjeli, ovaj je dio grada pripadao “vlaškoluičkoj” gradskoj općini, točnije tadašnjoj Gornjoj Vlaškoj ulici (zapadni dio Vlaške ulice), a koja je obuhvaćala širok prostor od Harmice, preko buduće Jurišićeve ulice, do biskupskih ribnjaka. Navodi kako se tijekom tridesetih godina 19. stoljeća ova se kuća u povijesnim izvorima nazivala „kuća spravišća“, budući da je bila sjedište suca „vlaškouličke općine“, a koji je ujedno bio i predsjednik njene uprave.

Posljednji sudac “vlaškouličke općine” koji je stanovao u njoj, bio je Blaž Šoštarić. Opis unutrašnjosti ove kuće iz 1858. donosi Velimir Deželić st. u članku naslovljenom „Zagrebačka vlaškoulička općina“, objavljenom u Narodnoj Starini 1923. godine (knjiga II., str. 101–119).

Prema Deželićevim navodima, u vrijeme dok je Blaž Šoštarić obavljao dužnosti „vlaškoopćinskog“ suca u kuhinji prizemlju i jednoj podrumskoj prostoriji nalazio se zatvor. Nakon ukinuća vlaškouličke općine, Šoštarić je u njoj imao svoj odvjetnički ured, a gradsko mu je poglavarstvo kasnije dozvolilo da ovdje prodaje i vino. Kako piše Deželić, Šoštarićeva je kuća za njegova života bila „jedna od najljepših i najotmjenijih u gradu“ i mogla se mjeriti „ne samo s kurijama zagrebačkih kanonika, već i s kućama vlastele.“

Kako Galović navodi, ova kuća je tek pukom slučajnosti izbjegla rušenje. Naime, nakon drugog svjetskog rata, vlasnici kuće bili su Štafanija i Vladimir Moguš koji su 1966. zatražili od tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba odobrenje za rušenje kuće, kako bi se na njenom mjestu izgradio novi objekt. Ovaj je zahtjev od strane Zavoda za zaštitu spomenika odbijen.

S obzirom da je obrazloženje odbijanja bilo poprilično neprecizno, u slučaj se uključio Republički sekretarijat koji službenim rješenjem uvažio žalbu Štefanije Moguš, a rješenje Zavoda za zaštitu spomenika poništio. Ipak, zbog birokratskih zavrzlama odustalo se od gradnje novog objekta te je spletom okolnosti kuća izbjegla rušenje.

Nažalost, danas je jedna od najstarijih zagrebačkih kuća potpuno derutna, a tek bršljan kojim je obrasla otkriva da se nekoć radilo o najotmjenijoj i najljepšoj kući u gradu.

Zgrada u Frankopanskoj broj 5

U vrijeme dok su tramvaje još vukli konji, u Frankopanskoj se nalazilo okretište tramvaja. Na broju 5 u ovoj ulici nalazi se zgrada koja je tada bila u vlasništvu zagrebačkog tramvaja. Podaci kazuju da su se u njenom podrumu nalazile štale za konje, dok su na katu stanovali vozači, odnosno kočijaši tramvaja.

Na mjestu nekadašnjih štala sada su lokali, pregrade su zazidane i nije ostao opipljivi trag nekadašnjih konjskih nastambi. Ipak, jedan trag je ostao – drveni balkoni s kojih se ulazilo u stanove vozača tramvaja. Zavirite u dvorište ove zgrade i bacite pogled na balkone.

Prema legendi, nekada davno vladao je moćni ban grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nije bila po volji starom Hermanu.

Fridrik se prethodno morao oženiti za Elizabetu, jedinu kćer Stjepana Frankopana Modruškog kako bi se Celjski domogli polovice Krka i gradova u Vinodolu.

Iako su bili u braku nije bilo ljubavi između Fridrika i Elizabete, čak ni kada im se rodio sin Ulrik. Kako je Herman bio sve stariji, Fridrik je često s njim boravio u Velikom Taboru i zaljubio se u Veroniku Desinić. U početku su skrivali svoju ljubav, ali su je kasnije otvoreno pokazivali.

Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike.

Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je vještica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana.

U predvečerje drugog dana suci su izjavili:

Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.

Nakon pet godina Fridrik je izašao iz Celjske kule i otišao u Kostanjevicu, ali tamo nije pronašao Veroniku. Bio je potpuno psihički slomljen i ostao bez ljubavi svog života.

Čišćenjem dvorca Veliki Tabor i njegove restauracije kod Desinića, 1982. godine pronađena je među ruševinama ženska lubanja.

Je li lubanja potvrda legende o nesretnoj ljubavi i teškoj sudbini jedne djevojke?

Vratili smo se u 1742. godinu u želji da saznamo tko je bila Barica Cindek.

Ova pekarica i piljarica, obavljala je svoj posao na samom Markovom trgu. Barica je bila vrlo uspješna, a gdje god se osjetio zamamni miris njenoga kruha, stvarao se dugački red u kojem su prevladavali muškarci opčinjeni njenom zavodljivošću i ljepotom. No, Barica nije padala na udvaranja, čak niti onih iz visokog društva.

Odbijeni pojedinci, povrijeđenog ega, zaključili su da je Barica ljubavnica samog vraga i kapetanica vještičijeg ceha! Zbog čega bi, u suprotnom odbila moćnike kao što su oni? Nije joj na ruku ni išlo to što su pojedine  “vještice” priznale suradnju s Baricom, a njene prijateljice navodno su vidjele vještičji znamen na Baricinom tijelu. Barica se, nažalost, zamijerila jednom od najvećih gornjogradskih moćnika– notaru Lacku Saleju koji je pokrenuo proces protiv nje, uz podršku dvije, na lomaču osuđene, “vještice”.

Baricu su htjeli spaliti, ali nije im uspjelo

Za to vrijeme, klima u Zagrebu je protiv spaljivanja nevinih žena pod optužbom da su vještice. Zahvaljujući tome, javlja se pokret za Baričino oslobođenje, a Baričina obitelj potkupljuje okrutnog notara Saleja. Potkupljivanje se pokazalo uspješnim te ovaj notar mijenja priču i zaboravlja koliko je povrijeđen Baričinim odbijanjem, a sve u suradnji sa svojim bratom koji je vodio proces protiv Barice. Zahvaljujući mitu, Barica je oslobođena optužbi, a one dvije osuđene žene povlače svoj iskaz protiv nje. Barica biva puštena na uvjetnu slobodu.

Optužnica “obične” piljarice

Nakon jedva tri mjeseca, Barica se odlučuje na hrabar potez- ona, obična piljarica diže optužnicu protiv notara Saleja. Naime, notar je osnovao “komisiju za traženje vražjeg biljega” na Baričinom golom tijelu što je Barica u svojoj optužnici i opisala. Barica je u svoju tužbu protiv notara uvrstila primanje mita, nagovaranje na blud i protuzakoniti traženje “vražjeg biljega” na njenome tijelu, budući da je to bilo dozvoljeno samo krvniku, koji je tu zadaću mogao obaviti jedino u mučionici.

Spaljeno je 138 žena, a među njima i Barica

Marija Jurić Zagorka detaljno je proučavala Baricu Cindek i njezin slučaj. Ta je priča postala inspiracija za lik Kontese Nere, a Zagorka u knjizi Malleus Maleficarum detaljno opisuje mučenje kroz koje je prošla.

Ovi progoni prestali su preko noći, baš kako su se i pojavili, a u svojoj krvavoj prošlosti broje čak 138 žena.

>>>VELIKA ISTINA O SPALJIVANJU VJEŠTICA: Žene su mučile gradske vlasti, a ne Crkva!

>>>MARIJA JURIĆ ZAGORKA: ‘Žena u politici u 19. st. smatrana je poput žene u javnoj kući’

>>>MAGIČNA PROŠLOST ZAGREBA: Izlet u povijest grada koji iznenađuje

Srednjovjekovna vrata, podno Popovog tornja, vodila su prema brežuljku sv. Juraja.

Groblje “Kraj kestena” nekada je bilo najveće groblje na Gradecu. Danas, ovo groblje intrigira znatiželjke jezivim pričama isprepletenim oko njegovih obraslih spomenika. Danas poznatije kao Jurjevsko groblje, bilo je mjesto za pokop siromaha, a drvena kapelica posvećena sv. Jurju spominje se od davne 1377. godine. Nova, zidana kapelica sagrađena je 1729.godine zbog čestih udara groma koji su uništavali drvenu kapelicu. Groblje je u više navrata prošireno zbog nedostatka mjesta za pokop, a zatvoreno je 1876. kada su počeli ukopi na Mirogoju, nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja. Zanimljivo je da su na Jurjevskom groblju, groblju za siromašne, pokapani i znameniti Iliri, a među njima i Gaj koji je kasnije preseljen u Arkadu hrvatskih preporoditelja na Mirogoju.

Neki stari grobovi ostali su do danas, golicajući maštu potpirenu jezom- većina njih označena je lubanjom i prekriženim kostima. Upravo ti znakovi, poticaj su za razne priče koje kruže o ovom groblju i njegovim vječnim počivateljima koji noću obilaze ulice Gornjeg grada. Jedna od takvih je i priča o djevojci u bijeloj haljini koja je navodno viđena u kuli uzidanoj u palaču, na adresi Demetrova 7. A sa starog, uzvišenog groblja, čije zapuštene grobnice skrivaju dobro čuvane tajne, možemo vidjeti i siluete davno umrlih vojnika čija tijela još uvijek leže ispod parka Grič. Istog onog parka u kojem se Zagrepčani i danas rado okupljaju, tijekom toplih večeri. Kada se idući put tamo nađete, pažljivo osluhnite… Možda otkrijete nešto novo.

>>>TAJNA DJEČJEG GROBA: Što se krije iza sablasne nadgrobne ploče? (FOTO)

>>>SABLASNA VILA AUER: U njene temelje utkani su mitovi i jezive priče (FOTO)

Post TAJNE OBRASLIH GROBOVA: Obavijeni velom mistike, povod su za jezive priče Zagrepčana je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Jeste li se ikad zapitali što se krije iza cijele ove priče?

Postoji više legendi o postanku našeg grada, kao i o nastanku imena Zagreb. Jedna od njih, manje poznata, veže se za staru Vlašku ulicu i blaženog Augustina Kažotića.

Biskup Augustin je u vrijeme velike suše, kada se podizala zagrebačka stolna crkva svojim molitvama od Boga izmolio nepresušno vrelo. Biskup Kažotić , predvodeći veliku procesiju ispod svog grada, zastao je i motikom odgrnuo nešto zemlje iz koje je u tom času potekla voda.

To je ono vrelo što i danas teče ispod biskupskog grada. Ovaj izvor nikad ne presušuje i njegova voda, nekoć kao i sada, isto tako služi i za lijek protiv groznice.

A što je s Mandom?

Onu drugu, najpoznatiju legendu koja kazuje o Mandi i žednom junaku, znamo svi. No, jeste li se ikad zapitali što se krije iza cijele ove priče? Neven Iveta istražuje povijest Zagreba, na malo drugačiji način te se upustio u “dekodiranje zagrebačkog koda”, odnosno u dešifriranje mita o Mandi i njenom junaku.

Iako ne znamo o kojem se žednom junaku radilo, prema skrivenom sadržaju priče, moglo bi biti da se iza priče krije još jedna verzija potrage za Svetim Gralom (pehar).

Prema legendi o nastanku grada Zagreba neki neznani, mlađan i smjeli junak krenuo je od kuće u bijeli svijet. I baš kako to uvijek biva i naš se junak na svojem putovanju našao u nevolji.

Mit kazuje kako ga je ta nevolja snašla kada je kročio u “polje pusto“, što nikako ne odgovara stvarnom stanju u krajolicima Zagreba koji su bogati vodom. Vjerojatnije je da se tu ipak radi o prenesenom značenju po kojemu bi “polje pusto” predstavljalo unutarnju prazninu i pustoš koja je junaka i natjerala na potragu za ispunjenjem.

Jedan zanimljivi trag bi mogao upućivati da se ovdje zaista radi o jednoj verziji tog slavnog mita, samo je ime junaka iz legendarne Eschenbachove poeme. Naime, ime Parzival, ili Parceval, može se protumačiti i kao “Parce a Val”, što u prijevodu znači “kroz dolinu”, ili “dolinu proći”, što daje naslutiti da bi se moglo raditi upravo o dolini potoka Medveščaka.

Baš u toj dolini, na mjestu gdje je prema legendi klonuo žedni junak pojavljuje se Manda (od imena Magdalena) koja je utažila njegovu žeđ tj. žudnju za duhovnom puninom. Spomen na taj događaj nalazi se danas na Trgu bana Jelačića u obliku zdenca Manduševac koji podsjeća na kamenu posudu, a što cijelu ovu priču vraća njenim predkršćanskim korijenima.

Misterij iza misterija

Naime, zdenac Manduševac nije uvijek izgledao kako izgleda danas. Kada su ga prilikom preuređenja ondašnjeg Trga Republike (1986) ponovno otkrili, zdenac je uređen i izveden na način da je u sebi sadržavao kamene ostatke izvornog zdenca.

Podsjetimo se opet na ep Parzival koji opisuje Gral kao kamen koji sadrži čudesne moći, što nas uz sve gore navedeno upućuje na mogućnost da legenda o nastanku imena Zagreb, na neki način, govori i o legendi o jednoj od najbolje čuvanih alkemijskih tajni – misterij kamena mudraca.

U tom smislu, sam kraj legende o Mandi i žednom junaku, kad Manda junaku kaže: “Al´ na mjestu, tu, gdje si susto, Po suhom pijesku snažno zagrebi!“ otkriva nam jednu alkemijsku mudrost poznatiju pod kraticom “V.I.T.R.I.O.L.” (Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem“, prevedeno – Posjeti unutrašnjost Zemlje pročišćavanjem pronaći ćeš skriveni kamen (kamen mudrosti).

Najme, gledajući u prenesenom smislu Manda junaku nije donijela vrč niti kalež sa vodom ili nekim diviniziranim napitkom, već mu je jasno dala do znanja da on (kao junak) sam mora pronaći snagu te zagrepsti i kopati po vlastitoj praznoj i pustoj duši i tek tako pronaći tajnu nad tajnama, misterij ili smisao koja će mu ugasiti žeđ ili žudnju.

Naravno, kada je junak učinio točno onako kako mu je Manda rekla – osjetio je, kako mit to ovaj put nedvosmisleno otkriva – “blaženstvo nikad veće”.

Upravo iz te tajne nad tajnama, Mandine formule za pronalazak kamena mudraca, dakle – iz glagola “zagrepsti” nastalo je i ime grada Zagreba.

Iza misterija uvijek se krije još poneka intriga, a naš Zagreb nepresušno je vrelo mističnih priča isprepletenih oko njegove dvije kule- baš poput Manduševca koji mudro krije pravu istinu.

Post Misterij imena ‘Zagreb’: Je li legenda o Mandi i žednom junaku samo ljubavna priča? je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Na adresi Vlaška 5 stoji zgrada nesređenih imovinsko-pravnih odnosa za koju se tvrdi da je najstarija zagrebačka masonska loža Prudentia. Vila je nastala još 1733.godine i to pod pokroviteljstvom grofa Ivana Draškovića uz prisutnost Maksimilijana Vrhovca.

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a teorije kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Nakon istrage o vezama s Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi i dobrobiti naroda. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo.

Marija Jurić Zagorka piše o njemu

“Slikar Branko Šenoa se, zajedno s publicistom i novinarom Josipom Horvatom, družio s tadašnjom uspješnom spisateljicom Marijom Jurić Zagorkom i tako je uveo u povijest, rituale i problematiku hrvatskoga slobodnog zidara. Rezultat je toga djelo Republikanci, za koje bismo mogli reći da je prvi hrvatski slobodnozidarski roman.U Republikancima Zagorka mu je postavila povijesni, literarni spomenik, jer u zbilji ga nije dobio ni u Zagrebu ni u rodnom Karlovcu.

Bio je zamjenik starješine, a poslije govornik u loži Prudentia s tajnim imenom Publicola. Njegov Dnevnik (prvi je dio spaljen) govori o vremenu u kojem je biskup djelovao. Zapisivao je pedantno korespondenciju, s kojim je ljudima bio na sjednicama Sabora, na večerama, s kim je sve kartao i družio se – bila su to 133 slobodna zidara! Taj podatak dovoljno je uvjerljiv dokaz kako je biskup živio i utjecao na tadašnji javni, ali još više na samozatajni slobodnozidarski život.”, iz knjige Branka Šömena Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj: I. Mudrost

Podzemni hodnici navodno povezuju vilu s Kaptolom. Kroz te su hodnike po nekim teorijama na zasjedanje loža dolazili biskupi i kanonici. Oko derutnog zdanja i danas kolaju misteriozne priče nikada nije obnovljena, gradski oci nisu ništa poduzeli u vezi nje, nekadašnji vlasnici davno su napustili Lijepu našu.

Ne isključuje se mogućnost da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Ako je postojala nije dugo potrajala jer 1820. godine Vlaška 5 pripada obitelji Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Vilu je grad Zagreb je u lipnju 2013. uvrstio u svojstvo kulturnog dobra rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske no ona i dalje stoji takva kakva je i tek povremeno završi u priči nekog znatiželjnika.

Izvori: forumi, express.hr i knjiga – Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj: I. Mudrost

Post Masoni u Zagrebu: Evo gdje se nalazi prva masonska loža je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Kraljičin zdenac – netaknuti dragulj Zagreba

Kraljičin zdenac ima višestoljetnu povijest. Spominje se u 15. stoljeću kao izvor čiste planinske vode, ali i nadahnjuje mnoge legende, pa i onu o zloj Crnoj kraljici, koja se krijepila u zdencima podno Medvedgrada. Tradicija i ljepota mnogih slapova i izvora, kao i poučna staza, koja od Šestina vodi prema Kraljičinom zdencu i progovara o biljnom i životinjskom svijetu Medvednice, razlozi su zbog kojih je to mjesto vrijedno posjetiti.

Kraljičin zdenac je zapravo snažan izvor pitke vode potoka Kraljevca, a ime je dobio prema legendarnoj nemiloj “Crnoj Kraljici” (pretpostavlja se da je to bila Barbara Celjska, druga žena kralja Sigismunda Luksemburškog).

Na tom je mjestu u 19. stoljeću uređen izvor i okoliš dok je grof Kulmer prije Drugog svjetskog rata napravio malo umjetno jezero odnosno ribogojilište s lugarnicom.

Legenda o Crnoj Kraljici

Bilo jednom da su uslijed velike suše usahnula sva vrela i zdenci na Medvednici. Sva osim dubokog zdenca na Medvedgradu kojim je gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj Kraljici na Medvedgrad i zamoli je vode. No kraljica bi zle ćudi i seljacima vodu uskrati!

Žedan narod sav izmučen prepusti se milosti i nemilosti šume koja je tada bila prepuna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi vrelo koje tu prije nije postojalo. Napiju se vode, a zdenac Crne Kraljice nato usahnu.

Post Biser Medvednice: Legenda o Kraljičinom zdencu je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Ordo fratres draconis croatici), hrvatsko bratstvo i kulturna udruga utemeljena na načelima prijateljstva, bratstva, dragovoljnosti, kolektivnog rada i odlučivanja, sa svrhom da čuva i obnavlja hrvatsku kulturnu baštinu i oživljuje uspomenu na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate, stoji u njihovom opisu.

Dužbu su u Zagrebu obnovili 16. studenoga 1905. godine Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji, mada se ona u stvarnosti i nije ugasila, njezini vitezovi bili su među članovima hrvatskoga plemstva od osnutka.

Družba je pravni sljednik hrvatskih vitezova zmajskoga reda Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga, utemeljenog 1408. godine, u kojem su tada većinu činili hrvatski plemići. Plemićki sloj hrvatskoga društva sačuvao je postojanje staroga reda te ga je prenio na obnovljenu zmajsku družbu.

Osnovna zadaća družbe je kao i nekada sačuvati Hrvatsku katoličku kulturu i domovinu od nevjernika i krivovjeraca. Pravila Družbe potvrđena su 1906. godine, ali su više puta mijenjana i dopunjavana. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se prema sadašnjim pravilima sastoji od Velikog meštra i 10 meštara, a bira se na 5 godina.

Istaknuti članovi, a među njima i Bandić

U svojim je redovima Družba imala velik broj istaknutih imena hrvatske kulture i javnoga života; sudaca, odvjetnika, gospodarstvenika, svećenika, osoba koje su radile u državnoj i gradskoj upravi, te osoba mnogih drugih zanimanja. Milan Bandić jedan je od članova društva Družbe braće hrvatskog zmaja u koju je primljen 16. veljače 2007.godine. Njegova titula je Milan Bandić Zmaj od Kamenitih vrata IV. -“Zmaj od Kamenitih vrata zaštitnik je Zagreba i ja ću tu dužnost ispuniti”, tada je izjavio Bandić.

Među nekima od najistaknutijih članova još se navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Kokšu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltrza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Šeksa (Zmaj Dravski) , Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.

U subotu, 28. listopada u ovu Družbu  kao počasni član biti će svečano primljen Karlo von Habsburg-Lothringen – nadvojvoda Karlo Austrijski, suveren Reda Zlatnog Runa i Veliki meštar Reda svetog Jurja Kuće Habsburg-Lothringen.

Da bi tko postao zmajem, mora biti stariji od 33 i mlađi od 70 godina. Družba ima i tridesetak članica, među kojima je i glumica Nada Abrus – Zmajica Marjanska.

Vezuje ih se uz okultno

Kada se krene u raspravu javlja se pitanje: zašto je Družba svoje ime utemeljila na zmajskoj simbolici kada zmaj otjelotvoruje pogansko i pretkršćansko vjerovanje, zašto su njega, a ne svetog Jurja, koji ga je pobijedio, imenovali svojevrsnim duhom zaštitnikom Hrvatske u smislu da on čuva hrvatski grb – simbol Hrvatske, i nazivaju se njegovom braćom?

U Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“ koristi se obredni štap, simbol moći i vlasti (sjetimo se Mojsija i Arona i čuda sa štapom, biskupskog, pastirskog, papinskog štapa, ali i čarobnjačkog, vilinskog, vještičjeg (metle) štapa!). Oko njihovog je štapa, kojeg koristi Veliki meštar, omotan je iskeženi zmaj. Očito njegov autoritet zastupa Veliki meštar u obredu.

U alkemiji ouroboros – zmija Merkurova (Hermesova, Thotova) je zmaj koji stvara i uništava sam sebe. Katolik, koji je kršten i „umro sebi da bi živio Bogu“ treba se zapitati: tko se u ovoj zmajskoj inicijaciji treba uništiti, a tko roditi, i kakvog duha čovjek treba primiti?

No, ukoliko je Juraj za „Braću hrvatskog Zmaja“ slika poganskog božanstva kao i zmaj, a nema razloga da ne bude s obzirom na svu navedenu simboliku, tada i ovaj izbor ima sasvim logično objašnjenje. Naime, Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura; poljski: Jaryło; ruski: Ярило) u slavenskoj je mitologiji i vjeri bog vegetacije, plodnosti i proljeća.
Zanimljiva lokacija sjedišta

Braća su predložila Gradu nešto nakon svoga osnivanja da će obnoviti Kamenita vrata te se potrudili oko obnove. Napravili su muzej, knjižnicu i arhiv pa su tako dobili kulu iznad Kamenitih vrata, gdje je smještena slika Majke Božje, čudesno sačuvana u požaru što je poharao taj dio Zagreba 1731. godine te su joj Zagrepčani izgradili oltar unutar Kamenitih vrata i počeli je štovati. Slika

Podsjetimo, Gospa se prikazuje kao ona koja gazi zmaja, zmiju – Sotonu, a ovdje je on „instaliran“ iznad prostora u kojem se ona štuje.

Družba ističe svoje nastojanje oko očuvanja „žrtvenika i oltara“ te je to uzela kao geslo, pa i u svojim prostorijama ima Kutić mrtvih, tj. mali oltar, dok se kršćani trude oko Kraljevstva nebeskoga i duše. Još jednom se nameće pitanje: što će jednom modernom društvu u 21. stoljeću prastari ritual koji je apsolutno u duhu poganskih vjerovanja?

Inicijacija s prizvukom mistike

Na kraju postupka i pripravničkog vremena pristupa se izboru u redoviti ili prinosnički stupanj, tajnim glasovanjem članova Meštarskoga zbora (balotiranje pomoću crnih i bijelih kuglica). Ishod glasovanja mora biti jednoglasan, a u slučaju makar i jedne crne kuglice kandidat nikada više ne može zatražiti primanje u Družbu. Članska prava i obveze počinju teći tek svečanom instalacijom – zazmajenjem po Zmajskom obredniku (Rituale draconicum). Počasne članove bira Glavni zbor Družbe na prijedlog Meštarskog zbora.

Svi članovi Družbe nemaju ista prava i obveze. Samo redoviti članovi imaju aktivno i pasivno biračko pravo i mogu biti birani u Meštarski zbor, te samo redoviti članovi mogu imati svoj vlastiti grb, propisan Pravilnikom o zmajskim grbovima.

Svaki član prigodom svoga zazmajenja bira zmajsko ime koji može biti vezano za mjesto rođenja, boravka, zanimanje ili nešto što je važno u životu pojedinog člana. Zmajsko ime je neponovljivo, a to znači da samo jedan živući član Družbe može nositi jedno ime.

Tek nakon smrti, istupa ili brisanja iz članstva netko može uzeti isto ime, s tim da se tom imenu pribraja rimski broj. Vanjske oznake članova Družbe su zmajski znak, koji se nosi u zapučku, i lenta, koja se nosi ispod odijela u posebno svečanim prilikama. Zmajski znak, koji je likovno oblikovao Ivo Kerdić, Zmaj od Kamenitih vrata II., razlikuje se po stupnju članstva (brončani za članove prinosnike, emajlirani za redovite članove, srebrni za članove obnovitelje Družbe, članove Meštarskoga zbora, članove Zmajskog areopaga i za počasne članove, te zlatni za Velikoga meštra i članove Kapitula Zlatnog zmaja). Broj redovite braće (članova) i članova prinosnika je ograničen (numerus clausus).

Post Misteriozno bratstvo sa sjedištem u Zagrebu u Družbu prima nadvojvodu Karla Austrijskog je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Jedini poznat i za javnost otvoren je tunel Mesnička – Radićeva.

Jedna od najstarijih zagrebačkih priča jest ona da se ispod Zagreba nalazi još jedan, “tajni” grad. Najstariji splet tunela datira iz 18. stoljeća, a nalazi se pod Gornjim gradom. Ovi tuneli navodno su u jako su lošem stanju, djelomično i zatrpani.

Jedini poznat i za javnost otvoren je tunel Mesnička – Radićeva te se koristio kao sklonište tijekom Domovinskog rata. Kako smo već pisali, ovaj tunel otvoren je 1943. godine, a prije sadašnje aktualizacije tunela, on se nije spominjao do ’93. kada je u njemu održan “Under Citiy Rave Party”. Nakon partija tunel Grič je zaboravljen.

Jedan tunel prokopan je između Visoke ulice i Tkalčićeve, a proteže se ispod Tuškanca do Dubravkina puta. Ulaz u Tkalčićevoj ničim ne odaje da se radi o podzemnom gradu. Riječ je o staroj, maloj i neuglednoj zgradi s naznačenim “objekt MORH – a”. Ovdje se nalazi Državni centar za obavješćivanje i motrenje, dok je u dvorištu smješten tajni ulaz u tunele.

Drugi je pak smješten na Pantovčaku, odnosno ispod nekadašnje Titove vile. Ovaj je rezerviran za pričuvnu rezidenciju hrvatskog predsjednika u ekstremno rizičnim situacijama.

I u Martićevoj ulici nalaze se tajni ulazi u tunele koji se granaju u svim smjerovima, tvrde ljubitelji misterioznog Zagreba. Nepoznato je gdje su izlazi iz ovih tunela, a ulaz se nalazi kod same Immportane Gallerije u podrumu zgrade. Muzej Grada Zagreba i Skalinska povezani su tunelom koji se proteže ispod Krvavog mosta, a prema nekim pričama i Stara Vlaška krije misteriozan ulaz u nepoznati tunel.

Kako smo spomenuli, tunel Mesnička – Radićeva ujedno je jedini koji nije tajan. Ostali tuneli ostaju misteriji grada Zagreba, golicajući znatiželju i maštu njegovih građana. Tako na blogovima i forumima možemo naći tvrdnje da je velik dio starog grada povezan brojnim tunelima te da postoje tuneli koji središte Zagreba povezuju s Vilom Rebar, Medvedgradom i Brestovcem.

Svojevremeno je Silvije Novak, koji je svoj radni vijek proveo na gradilištima na kojima su obnavljani prostori starog Zagreba, za Nacional tvrdio da nikad nije naletio ni na jedan tunel koji postoji u legendama.

Međutim, svatko od nas koji smo odrastali gutajući Zagorkine priče, uputio se i u vlastito istraživanje zagrebačkih tajni. Nebrojeno puta susreli smo se sa starim, masivnim, metalnim vratima, strogo zabranjenim znatiželjnom pogledu.

A je li Silvije Novak u pravu, zna samo grad Zagreb.

Post ‘Grad’ ispod Zagreba: Ovo su lokacije na kojima se navodno nalaze ulazi u tunele je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Dušni dan kuca na vrata, a postoje i oni grobovi koji nisu ničiji.

Oni su nekad imali svoje obitelji. Imali su majke, očeve, imali su djecu. Njihovo ime netko je nekad zazivao, s ljubavlju, s emocijom. Danas leže zaboravljeni, bez plamička svijeće zapaljene za njihove duše.

Stotinjak metara nakon podvožnjaka na Oranicama nalazi se “Ludničko groblje”. Od 1974. tamo nitko nije pokopan, no do tada, ovo groblje je bilo posljednje počivalište osoba iz “žute kuće”, Psihijatrijske bolnice Vrapče. Tamo leže kosti ludih, pomaknutih, opasnih za okolinu, sramotnih za obitelj. Imena na nadgrobnim pločama davno su izblijedila, zaboravljena poput njih samih, kao da se nikad nisu smijali, plakali, voljeli.

Njihova imena ne postoje niti u bolničkim spisima, ne postoji ni trag koji bi otkrivao nešto više o kostima zatrtim zemljom. Poznato je samo da je bolnica kupila zemljište za groblje 1899. Ipak, zub vremena nije uništio baš sve natpise na nadgrobnim spomenicima pa se tako, među brojnim samcima, nazira i jedna obiteljska grobnica koja napominje da su njeni stanovnici obitelj Pili.

Bračni par Pili bili su namještenici bolnice, otkrivaju internetske stranice. Bili su zadnji stanari zgrade broj 7, iz koje su iseljeni krajem šezdesetih godina, vjerovatno tik pred selidbu na svoje vječno počivalište, počivalište na kojem obitavaju i njihovi pacijenti. Obitelj Pili jedna je od rijetkih čija imena se još uvijek naziru. Većina nadgrobnih spomenika tvrdoglavo šuti, ne otkrivajući niti jedan trag čovjeka koji je nekome nešto značio.

Samo jedna emocija na groblju

U moru takvih, ističe se grobnica s jedinom emocijom na “Ludničkom” groblju. “Svojem dragom Macu”, medicinaru, kolege i kolegice iz bolnice podigli su spomenik., ’63. godine. Sjeti li se Maca tko danas? Svijeća ne gori, kao uostalom, niti na jednom spomeniku na ovom malom groblju.

A prema informacijama, tu su pokapani i pojedini Trešnjevčani, siromašni pojedinci kojima je ovo groblje bilo jedina mogućnost. Križevi su nakrivljeni, a bezimeni spomenici oskrnavljeni. Svojevremeno su mrtvačnicu nastanili i beskućnici, no danas niti njen trag ne postoji. Izbrisana u vremenu. U sred ove pustoši, ipak se nazire Raspelo, nekad okruženo svijećama, no danas usamljeno poput samih grobova.

Groblje je uređivano 2009. godine te su postavljene dvije popločane aleje. Pruža se i jedan drvored kestena, koji poklanja jedini pogled prema dušama mrtvih. Ovo groblje priča priču života, priču čovjeka i njegovog imena.

Svi ga mi danas imamo, kao i one koji nas zazivaju s ljubavlju. Svatko od nas osjeća ljubav, osjeća važnost koju nekom predstavljamo. No, nakon smrti, svijeća će nam gorjeti još koju generaciju, a u jednom trenutku plamen svijeće će se ugasiti.

Ukoliko ste u prolazu pokraj “Ludničkog” groblja, sjetite se i zapalite svijeću. I oni su nekada imali ime.

Post (FOTO) Ovdje su pokopana ‘ničija djeca’: Zaboravljeni grobovi na kojima svijeća ne gori je prvi puta viđen na Zagreb.info.

Prošećite misterioznim dijelom Zagreba.

Neke priče iz prošlosti grada ostavljaju bez teksta, ali i bez realnog objašnjenja. Zanimljivo, u pričama o opsjednutim mjestima u Zagrebu, nalazi se i Vila Pongratz smještena u Visokoj ulici, koja se spominjala kao potencijalno obivalište predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

No, nije vila u Visokoj jedina koja se spominje u tom kontekstu. Jedna od poznatijih legendi o duhovima veže se uz bolnicu Brestovac, koja je nekoć bila najmodernije lječilište bolesti dišnog sustava u ovom dijelu Europe. Bolnica je sagrađena na obroncima Medvednice, a istu je inicirao liječnik i novinar Milivoj Dežman iz ljubavi prema zagrebačkoj glumici nadaleko poznato po svojoj ljepoti Ljerki Šram.

Ova zagrebačka dama bolovala je od tuberkuloze, a preminula je na Dežmanovim rukama baš u tom sanatariju koji je radio do 1968. godine. Njegova vrata tada bivaju zatvorena zbog navodnih medicinskih metoda u liječenju te kobne bolesti, a ubrzo po zatvaranju bolnice gradom se proširila legenda o čudnoj energiji i duhovima koji onuda lutaju. Mnogi vjeruju kako je riječ o duhu lijepe Ljerke. Oni nešto realniji kazuju kako se bolnica zatvorila zbog promjena u zdravstvenom sustavu.

Vila na Britancu navodno je ukleta

Vila nekadašnje građanske obitelji Auer smještena je na Britanskom trgu u Nazorovoj 10, a sagrađena je davne 1903 godine. Za njenu gradnju zaslužan je arhitekt Viktor Kovačić. Mit o čudnoj energiji počinje iste godine kada i gradnja, s time da treba znati kako je to bila jedna od triju vila u toj ulici.

Njezina lokacija između Nazorove ulice i Rokovog perivoja posebno je zanimljiva, jer perivoj se opisuje kao uklet jer je na tome mjestu ranije bilo groblje. Crkva na Rokovu perivoju također kazuje o tome, a u istoj ulici na broju osam bila je smještena mrtvačnica.

Ostaci groblja preseljeni su 1907. godine, ali mjesto je ostalo ukleto. U svibnju 2011. kuću preuzima novi vlasnik Zdravko Raškaj koji se bazirao na njenu obnovu. No, to ne znači da su glasine o ukletoj kući prestale te se i danas mogu čuti priče o škripanju, plaču i jecajima koji su dolazili baš iz tih zidova.

Jedno od mjesta koje prema legendama obilaze duhovi jest i Jurjevsko groblje, znano kao Kraj kestena. Drvena kapelica posvećena sv. Jurju spominje se 1377-, ali prije toga na tom je mjestu bilo groblje za siromašne. Godine 1729 sagrađena je nova kapelica posvećen sv. Jurju s kriptom i proširenim grobljem uz nju.

A 1825. godine gradski magistar odlučio je otkupiti vinograde s istočne i sjeverne strane starog groblja kako bi se dodatno proširili. Jurjevsko groblje zatvoreno je 1876, kada počinju pokopi na Mirogoju, nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja, koji je također prvo pokopan na Jurjevskom groblju, a tek kasnije premješten u Mirogojske arkade.

Post Mračni Zagreb: Ovo su najjeziviji misteriji našeg grada je prvi puta viđen na Zagreb.info.