Život koji danas živimo vrlo je ubrzan. Svaki dan nekuda trčimo, bilo da se radi o školi, poslu ili fakultetu, u glavi nam je samo “kako na vrijeme stići na svoje zadano odredište”. No, u toj silnoj žurbi rijetko kad obračamo pažnju na nešto što se doslovno nalazi pred našim očima, ali mi to ne vidimo.
Svako od nas stotinu je puta šetao glavnim trgom, Gornjim gradom, Kaptolom i Tkalčom. Pri tom smo prolazili pokraj nekih možda čudnih vrata, haustora, otvora, šahtova… čak i skrivenih ulica. Ako niste znali, upravo se ovdje u 90 posto slučajeva nalaze tajni prolazi u podzemni grad. Krenimo sa lokacijama i intrigantnim pričama…
“PODZEMNI GRAD”
Ako do sada niste znali – sada znate! Grad Zagreb ima “podzemni” grad. Taj grad čine tuneli koji se isprepliću. Priča se da su neki tuneli izgrađeni čak u 18. stoljeću a mnogi su izgrađeni u doba NDH. Priče kruže da su ti tuneli (ali samo određeni) spojeni s onima podno Medvednice i s bolnicom Brestovac na Sljemenu. Teško ali… nikad se ne zna.
Znate li da svaki put kad šećete Tkalčom šećete nad tunelima?! Tako jedan tunel možete naći na vrhu same Tkalče u dvorištu jedne zgrade. Pokraj te zgrade se nalaze dugačke strme stepenice za Gornji grad. Ta zgrada se nalazi preko puta kafića Boema. Taj tunel je naravno zatvoren i koristila ga je HV. Ulaz u tunel možete vidjeti s ceste ali samo vidite vrata koja nadgledava nadzorna kamera i ulaz je, naravno, strogo zabranjen. Priča se da je izlaz tog tunela navodno u Mesničkoj. Prema nekim izvorimakorišten je prvenstveno za evakuaciju ali i za tajne poslove HV-a. Ukoliko prolazite tamo malo obratite pozornost!
TUNEL MESNIČKA-KATEDRALA
Priča se da je taj tunel koristio Crkvi za njihove potrebe i poslove. Taj tunel je navodno glavni i ostali se granaju iz njega.
TUNEL RADIĆEVA
Njega možete prepoznati po velikim metalnim, staromodnim, zatvorenim vratama. Koristio se za vrijeme devedesetih (za uzbune). Svi koji su se našli na trgu, a sirene su u tom trenu zasvirale svi su počeli bježati po haustorima, podrumima u obližnjim zgradama ili u taj tunel.
TUNELI DUBRAVKINOG PUTA
Navodno da su ti tuneli spojeni sa Banskim dvorima koji su se koristili kao sigurnosni prolaz za uzbune. Priča se da Banski dvori imaju svoje sklonište koje je 130m ispod zemljine površine. Taj tunel izlazi na Dubravkin put (kod Saloona). Prepoznat ćete ga po velikim, metalnim, pošaranim i zatvorenim vratima. Sa strane je mali prozorčić koji ima rešetke iz kojeg dopire miris ustajalog zraka i zvuk vlastite jeke. Još vezano za tunele na toj strani – za one koji nisu znali iza Saloona neki 200-300m se nalazi staro kino Tuškanac (otvoreno ljetno kino) koje je zapušteno. Tamo su isto neki otvori tunela kojima se također ne zna gdje im je kraj.
TUNELI KOD USPINJAČE
Tuneli postoje još kod uspinjače, ali i katakombe se nalaze u Ilici na kućnom broju 7. Kada uđete u zgradu i spustite se do podruma možete vidjeti stara, željezna, zahrđala vrata – otvorite ih i eto vas u super tajnom i starom skloništu. Dobrodošlicu će vam zasigurno pružiti stalni stanari kao što su hrđa, smeće, miris ustajalog zraka, štakori, pauci, paučina, škripanje, ali i moguće je da naletite na strah.
Naime, ovo su samo neke od priča o “tajnim tunelima” u našem gradu, a o misterioznom Zagrebu najviše je pisala Marija Jurić Zagorka. Za neke tunele možda nikada nećemo saznati, a za neke znaju samo stari stanovnici metropole ili čak “posebni” ljudi.
Koliko ste puta prošli pokraj one ogromne kugle u Bogovićevoj kad ste išli popiti kavu na glavnu zagrebačku špicu? Za one koji ne znaju… to se zove Sunce!
No, misterij je u tome što se postavlja pitanje, zašto baš Sunce i zašto baš na toj lokaciji? Krenimo od samih početaka. Naime, ova je “kugla” po prvi puta postavljena 1971. godine na pješačkom trokutu ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Postavljanje kugle imalo je i karakteristiku umjetničkog performansa, ali i političkog protesta jer je postavljena tajno, bez dozvole nadležnih gradskih vlasti te je naposljetku uklonjena. Ovu je skulpturu sunca napravio poznati vrhunski kipar Ivan Kožarić. No, nakon što je skulptura morala biti prisilno uklonjena, tek je 1994. godine ovaj “spomenik” trajno nastanjen, i to u obliku divovske kugle promjera dva metra, obojen zlatnom bojom.
No jedan umjetnik, Davor Preiss, došao je na ideju da napravi Sunčev sustav po cijelom gradu, dosjetivši se da širom Zagreba postavi kugle i kuglice koje predstavljaju planete Sunčeva sustava, pri čemu su udaljenost i veličina planeta određene razmjerno veličini “Prizemljenog Sunca”. Na taj način je nastao smanjeni model Sunčeva sustava kojem je središte i mjera užarena kugla u Bogovićevoj ulici.
Svoj je projekt nazvao “Nine views”. Planete su na točno označenim adresama, na pločicama je ispisana stvarna udaljenost planeta. U početku su te adrese bile nepoznate, no s vremenom kako su ih ljudi počeli tražiti zapisivali su adrese i objavljene su na internetu.
Ovo su lokacije ostalih planeta pa ukoliko će vam biti dosadno, put pod noge i “pustite” svoj istraživački duh da nadvlada vama.
Lokacije:
1. MERKUR – nalazi se na sjeveroistočnoj strani Preradovićevog trga, kojeg znamo kao Cvjetni Trg, na žućkastoj fasadi pored kojeg je kafić.
2. VENERA – nju možete naći na Jelačićevom trgu, kod Hypo banke, na zapadnoj strani prvog (južnog) stupa.
3. ZEMLJA – možete je naći u Varšavskoj ulici, kod kina Europa, na jednom od zapadnijih granitnih stupova.
4. MARS – do njega dođete idući od Trga Tkalčićevom ulicom. On je postavljen na svijetlo žutoj fasadi upravne zgrade.
5. JUPITER – najlakše će te ga naći ako dođete do Kvaternikovog trga. Zatim idete na sjever Domjanićevom ulicom nakon koje dođete do kružnog toka. Skrenete u Voćarsku cestu i idete njom sve dok ne dođete do ulaza u Voćarsko naselje. Tamo je jedna ograda prekrivena šikarom na kojoj je Jupiter. Teško ga je promašiti. Ogroman je, nešto manji od rukometne lopte.
6. SATURN – polazak s Kvatrića. Iskrcate se na stanici “Mašićeva”, te krenete Mašićevom ulicom prema Bukovčevom trgu. To je trokutasti trg na čijem je sjevernom dijelu na betonskoj ogradi model Saturna.
7. URAN – tramvajem na liniji 7 ili 14 dođite do Zagrebačkog velesajma. Tamo su šest nebodera. Kod jugozapadnog je garaža. Uran je na njenom lijevom stupu.
8. NEPTUN – Uđite u tramvaj koji vozi prema Savišću. Siđite na stanici “Zagrebački transporti” (jedna prije Savišća) i krenite Kanalskim putem prema istoku. Doći ćete do malog raskrižja od kojeg vode Kanalski put I. te Kozari. Pođite Kozarima i hodajte sve dok ne dođete do novog raskrižja od kojeg se odvajaju Kozari I. odvojak i Kozari II. odvojak.
Tu, na tom raskrižju je električni stup na kojem je Neptun.
9. PLUTON – ovaj se planet nalazi zaista najdalje od svih… Dalje je čak i od željezničke stanice “Gajnice”. Možete ići i vlakom ako želite. Uđite u tramvaj linije 2, 6 ili 11 koji vozi prema Črnomercu. Kad dođete na okretište, uhvatite bus koji vozi prema Zaprešiću. Važno je da gledate kroz prozor. Iskrcajte se nakon što vidite obnovljenu željezničku stanicu “Gajnice”.
Dakle, uhvatite tramvaj na liniji 2, 6 ili 11 koji vozi prema Črnomercu. Kad dođete na okretište, uhvatite bus koji vozi prema Zaprešiću. Ja sam se osobno vozio u 123 Zaprešić (bar mislim da je 123). Uglavnom, pitajte nekoga. Imate i liniju za Gajnice, ali većina vozi prema tamo tako da nema problema. Idite A. Bolognom prema zapadu. Proći će te jedan mali nadvožnjak, kasnije drugi, puno veći. Zatim idite još dalje dok ne dođete do velikog nadvožnjaka s puno stupova. Pluton se nalazi na najistočnijem stupu koji je na pješačkom otoku usred te mahnite prometnice. Nema pješačkog prijelaza, očito.
Ne preostaje Vam drugo nego uživati u ovoj zanimljivoj pustolovini!
Vjerojatno ste svi koji živite u Zagrebu, ali i izvan njega čuli za Šestine.No, također je vrlo vjerojatno kako mnogi od vas nikada nisu čuli kakve sve misterije krije ova gradska četvrt. Krenimo u mističnu pustolovinu…
Priča započinje na Šestinskom groblju, iza kojeg je postojao ulaz u veliki kompleks podzemnih vila još iz kraja 18. stoljeća. Ove se vile protežu od Šestinskog Lagvića do jarka prema smjeru Lukšića. Jedna starica ispričala je pomalo zastrašujuću priču. Prije 11 godina je slučajno njezin muž upao unutra i više nikada nije izašao niti mu je pronađen ikakav trag. Dvoje ljudi ga je išlo tražiti, no bezuspješno. Jedan je se više nije nikad vratio, a drugi je umro točno 24 sata nakon izlaska. Izgubio je dar govora pa u tih 24 sata ni “a” nije izustio.
Također kruži lokalna priča da prije njih je još četrdesetak ljudi misteriozno nestalo na tom području ulaska. Kad je vojska saznala za to, taj ulaz je zatrpan i ograđen pod privatno vlasništvo. Starica je također rekla da je njezina majka bila sigurno skrivena s još 100 ljudi u jednoj od tih vila za vrijeme NDH kako ne bi bila odvedena na tzv. samoborski mali Bleiburg. Umrla je dvije godine poslije, a uzrok smrti do danas nije utvrđen.
Zagreb je grad koji krije brojne tajne i legende koje ga čine misterioznim, a samim time vrlo zanimljivim. Jedna od mnogih priča koje čine povijest Zagreba je i priča o Crnoj kraljici koja je prema legendi bila vrlo zla, ali moćna.
Prekrasna, a ujedno sklona eksperimentiranju s okultnim – odlike su Barbare Celjske prozvanom Crna kraljica. Ova stara legenda i danas nakon gotovo šest stotina godina iza njezine smrti postoji i budi interes mnogih za ovu “vampiricu”.
Prema legendi, Crna kraljica je bila uvijek obučena u crno, a pritom je imala vrlo zao karakter. Imala je gavrana kojeg je obožavala i koji je uvijek slušao sve njezine naredbe. Ukoliko bi poželjela nekome napakostiti, Crna kraljica bi samo zapovjedila gavranu da napadne čovjeka kojeg bi usmrtio kandžama. Svoju okrutnost je pokazivala i tako da je iz šale znala pustiti gavrana na svoje dvorjane, no oni su se znali obraniti. Kružile su priče kako su unatoč njezinoj okrutnosti, na ljepotu ove zle “vampirice” pali mnogi udvarači, a kada bi ih se zasitila bacala bi ih s kule u smrt ili bi ih zatvorila u kavez s veprom. Bila je i mazohistički nastrojena, pa bi uživala gledajući kako vepar ubija nesretnika.
Život Crne kraljice
Crna kraljica je jedan dio svog života provela na Medvedgradu, a kad su Turci došli podno Medvedgrada, kraljici nitko nije želio priskočiti u pomoć jer je bila naširoko poznata po svojem zločestom karakteru. U tom trenutku je zazivala vraga i govorila riječi: “Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe”. Međutim tim riječima nije uspjela prevariti vraga, nego je samo naštetila sebi i proklela samu sebe.
pp-medvednica.hr
Vrag nije ostao ravnodušan, već je poslušao njezine ponude i otjerao Turke s Medvedgrada. Crna kraljica je pokušala prevariti vraga, no taj plan joj nije uspio i ostala je prokleta. Pokušala je u zamjenu za poništenje kletve ponuditi dvanaest vjedara zlata onome tko je triput prenese oko tvrđave, no to nikome nije pošlo za rukom zbog paklenih stupica koje je vrag postavio. Upravo zbog te činjenice Crna kraljica postala je još više prokleta.
Prema priči podanice, zmije čuvaju njezino zlato koje je skriveno u podzemnim hodnicima koji vode na Kaptol ili u hodnicima u Griču. Osim što je bila iznimne ljepote, Crnu kraljicu je odlikovala velika oštroumnost, sklonost političkom djelovanju, kao i bavljenje alkemijom. Upravo zbog činjenice što je stalno bila odjevena u crno u narodu je ostala zapamćena kao Crna kraljica.
Kraljičin zdenac
I za sam kraj još jedna legenda se veže za Crnu kraljicu. Zbog suše su presušila sva vrela i zdenci okolice, no jedino zdenac na Medvedgradu gdje je živjela Crna kraljica nije presušio. Zbog velike žeđi narod se uputio do zdenca Crne kraljice, no ona im je toliko potrebnu vodu uskratila. Zbog toga je narod prokleo gradinu, a kraljicu na milost i nemilost bacio u šumu koja je bila puna divljih zvijeri. Došavši do tog mjesta, narod je spazio to vrelo i u isto vrijeme zdenac na Medvedgradu je presahnuo…
“Ko legenda priča stara bila jednom Manda bajna grabila je iz bunara a voda je bila sjajna
Manduševac dugo se skrival’ o Mandi se zna tek nekaj Bumo našli nove Mande al’ vode ni kak negdar
Zagrabi, Mando, zagrabi Zagrabi bilo čime za bregom, rođen je ovaj grad i Zagreb je dobio ime
Nek’ iz zdenca sad poteče nova ljubav prema gradu politički bumo rekli novi odnos prema radu
Manduševac dugo se skrival o Mandi se zna tek nekaj Bumo našli nove Mande al’ vode ni kak negdar”
Stihovi su to pjesme “Zagrabi Mando” legendarnog kompozitora i pjevača Jimmyja Stanića kojom govori o legendi o Manduševcu i nastanku imena Zagreb.
U davna vremena, kaže legenda, na mjestu gdje počiva Zagreb bila je pustinja kojom je vladala strašna suša. Kada je ban s vojskom prolazio tim krajevima, ljudi su klonuli od žeđi. Na jednom mjestu usred pustinje ban se zaustavi, zabode mač u suhu ispucalu zemlju iz koje odmah pokulja vrelo bistre vode. Zatim ban usklikne žednim vojnicima: ”Zagrabite!”
Istovremeno ban ugleda djevojku, koja je stajala pored izvora i reče čuvenu rečenicu. Prema predaji, djevojka pruži žednom banu vode, a Zagreb i Manduševac dobiše imena.
Manduševac je uistinu bio duša grada pa je legenda oživljavala u mnogim presudnim godinama zagrebačkog zdenca – poput 1852., kada je potok zatrpan (izvor je, naime, bio pri kraju Bakačeve), a cijevi zamijenile klokot vode. Zdenac je dobio novo lice: okružili su ga željeznom ogradom, a u sredinu postavili kandelabar s pet svjetiljaka. Ali, već 1878. ispijena je i posljednja čaša manduševačke vode – izvor je potekao prema kanalizaciji. Zatrpavanjem zdenca 1895. odigrao se posljednji čin manduševačke tragedije. Ostala je Manda i ” Zagrabi, Mandušo…”
Godine 1898. Trg bana Jelačića rekonstruiran je i popločan, te je pritom Manduševac zatrpan. S vremenom se zaboravilo na njegov položaj. Zbog toga je nastalo veliko iznenađenje kad je prilikom rekonstrukcije tadašnjeg Trga Republike (današnjeg Trga bana Jelačića) 1986. Manduševac ponovo pronađen. Manduševac nije bio u prvotnom planu uređenja trga, ali je na molbu javnosti nakon otkrića Manduševca plan promijenjen i od 1986. Manduševac ponovo postoji.
Zagreb je grad prepun legendi koje i dan danas golicaju našu maštu. Vjerojatno vam je ostalo negdje u sjećanju kada su vam bake i djedovi pripovijedali o Bradonji i Nogonji, dvojici velikih divova poznatijih pod imenom “Hajdi”.
Ukoliko vas zanimaju ovakve legende, vratite se s nama u daleku prošlost. Naime, u davna vremena, prije mnogo godina u okolici Samobora, ali i šire, živjeli su pravi divovi. Zvali su ih “Hajdi” te su imali nadljudsku snagu. Nisu se bojali baš nikoga, a čak su se i prema Bogu bahato ponašali. Ova dvojica gorostasa narodski zvani Bradonja i Nogonja htjeli su podići svoje gradove na vrhovima Svete Katarine i Gradine. Bradonja se odmah primio posla. Skočio je na Učku, odvalio ogromno kamenje, natovario ga na ogromna leđa i nosio na vrh Sv.Katarine. Nogonja, nogat kakav je bio, u trenu se stvorio na Snježniku. Odlomio je velike stijene i nosio ih na Gradinu.
Hajdi su silom željeli graditi svoje dvorove, ali nedostajao im je bat. Naravno, divovi nisu imali namjeru odustati od svojih nauma. Skupili su veliku količinu željeza i iskovali ogroman bat. Na Sv.Katarini Bradonja je batom lupao kamenje dok se pod silinom udaraca tresla zemlja. Oko podneva, div se umorio te je legao na zemlju kako bi se odmorio. No, odjednom je s vrha Gradine čuo kako se Nogonja dere: “Ala brat, podaj bat!” Bradonja ga je poslušao i bacio bat na Gradinu. Budući da su imali samo jedan bat, dok bi Bradonja odmarao, Nogonja bi gradio. Kada bi se Nogonja umorio od silnog rada, opet bi Bradonji bacio bat na Sv. Katarinu kako bi mogao nastaviti zidati svoj grad. Tako bi i po nekoliko puta dnevno bat letio sa brda na brdo.
Ovi oholi hajdi koji su stalno izvikivali pogrdne riječi i ružne psovke dozlogrdili su dobrome Bogu. Kako Bog više nije mogao gledati ova dva ohola gorostasna stvorenja, poslao je jak vjetar koji je u zraku dočekao bat. Kao pero dignuo ga je u visine i bacio u more, a more ga je progutalo kao da nikada nije ni postajao, dok je pogane divove progutala crna zemlja.
Koliko god mislili da znamo sve o Zagrebu, svakim danom doznajemo nešto što nas iznova začuđuje.
Naime, jedna stara legenda kaže kako Zagreb ima svoj meteor. Ostaci ovog meteora mogu se naći u dvorištu, odnosno vrtu jedne stare zgrade u Jurjevskoj ulici 24 na Gornjem Gradu. Priča se da su ostaci kamena, koji je dosta sličan meteoru upravo u tom vrtu. Iako je to samo legenda, neki su bili toliko sigurni da je to meteor da su razglasali po cijelom gradu priču o meteoru iz Jurjevske. O tome su pisale čak i tadašnje novine. Iako nikada nije dokazano da je to zaista meteor, ova tema nikada nije službeno zatvorena. I dok neki pišu kako meteor više ne postoji na toj lokaciji, neki to opovrgavaju.
Ako se zaista želite uvjeriti ima li Zagreb usitinu svoj meteor, predlažemo vam da se uputite u Jurjevsku 24…
Slučajno ga je fotografirala skupina izletnika u jednoj od šuma u okolici Zagreba.
Jeste li ikada čuli za Slender Mana? Jezivu prikazu bez lica, visoku nekoliko metara, izrazito dugačkih udova, koja luta šumama i otima uglavnom djecu, ali nema ništa protiv otimanja i starije populacije. Naziv za ovu spodobu, Slender Man, nastao je 2009., ali njegova povijest seže daleko u prošlost. Neki ga nazivaju demonom, neki samim vragom, a za neke je on izvanzemaljac. Otkako je dobio službeno ime, slike Slender Mana obasule su internet i svi tvrde kako su baš vidjeli njega. Pojavljivao se u svim dijelovima svijeta i strašio ljubitelje prirode, a 2014. čak je “optužen” da je utjecao na dvije 12-godišnje djevojčice koje u izbole kolegicu čak 19. puta, a tvrdile su kako su pročitale da je to prvi korak ka sljedbeništvu Sledner Mana dok je jedna izjavila kako se on može teleportirati i utjecati na ponašanje. Prijavljen je i slučaj kada je 14-godišnja djevojčica zapalila kuću zajedno sa bratom i majkom u njoj, a ustanovilo se kako je prije toga dosta vremena provodila proučavajući Slender Mana. Povezivan je i sa misterioznom serijom samoubojstava mladih ljudi u dobi od 12 do 24 godine u Indijanskom rezervatu. Navodno su bili pod utjecajem Slender Mana, a Indijanci za njega imaju drugi naziv, Duh Samoubojstva i vjeruju kako on uistinu postoji.
Screenshot – Originalni Slender Man
Bilo kako bilo, vjerovali vi ili ne, ovaj demon, vrag ili jednostavnije, Slender Man, viđen je i u okolici Zagreba. Točnije u jednoj od šuma koje okružuju Zagreb. Kako utvara nema problema s mijenjanjem lokacija teško je utvrditi u kojoj se šumi možda nalazi. Nalazi li se jeziva spodoba na Medvednici, Žumberku, Turopolju može se samo nagađati, a tko zna, možda osvane i u Maksimiru.
Screenshot – Zagrebački Slender Man
Fotoaparatom ga je slučajno uhvatila skupina izletnika u jednoj od zagrebačkih šuma, tvrde kako tada oko njih nije bilo nikoga, a isključuje se mogućnost da je to medvjed jer ih u okolici Zagreba nema. Razumno objašnjenje bilo bi da je netko iz njihove ili neke druge planinarske grupe otišao mokriti, ali oni tvrde kako oko njih nikoga nije bilo niti su ikoga čuli. Tu su i počele glasine kako je baš riječ o Slender Manu. Sliku su analizirali stručnjaci i potvrdili kako slika nije prošla računalnu obradu.
Često se pogrešno misli da je kod progona vještica glavnu ulogu imala Crkva.
Legende i priče o vješticama i dan danas izazivaju jezu i tjeraju strah u kosti. Iako više nije tajna, nego je dapače i povijesna činjenica to kako su se žene pod optužbom da su vještice palile i mučile na najokrutnije moguće načine. U povijesti je možda najpoznatiji slučaj vještičarenja onaj iz Salema gdje je između veljače 1692. i svibnja 1693. godine utamničeno oko 150 osoba nakon što su optuženi da prakticiraju vještičarenje. Na kraju, optuženo je 29 osoba, a 19 ih je završilo smrtnom presudom.
”Začaranost” stanovnika ovog malenog sela dugo se pripisivala histeriji ili halucinogenom kruhu (kojeg su navodno zahvatile halucinogene gljivice), no novi dokazi otkrivaju da su u Salemu svi optuženi bili iz istočnog dijela sela, dok su tužitelji bili sa zapadnog. Mještani koji su živjeli u brdima na zapadu i koji su se okupljali u puritanskoj kući su optuživali stanovnike bogatijeg istočnog dijela, koji su se zalagali za smjenu svećenika koji je vodio kuću.
Naravno, čvrsti dokazi da je neko bio vještica nisu postojali, pa su često svjedočila i djeca, a jedno od njih je izgledalo ovako: ”Sarah Good mi je jako nasilno povukla glavu prema dolje, vezala mi ruke obručem i gotovo me ugušila.”
“Examination of a Witch” (1853) by T. H. Matteson
Jeziva strana Zagreba
Iako danas najčešće odmahujemo rukom na spomen vještica i vještičarenja, činjenica je kako ukoliko se vratimo u prošlost, dolazimo do spoznaje kako je grad Zagreb također bio jedno od mjesta gdje su žene brutalno mučili, a potom spaljivali na lomačama.
Naime, upravo jedno takvo mjesto (određeno za spaljivanje vještica) nalazilo se na križanju Streljačke ulice s Tuškancem, a Zagrepčani su to mjesto nazivali Zvedišće. Žene optužene da su vještice dovodili su onamo iz Mesničke ulice, kroz današnju Streljačku. Često se događalo da su ih trebali dovoziti na kolima jer su im mučenjem slomili noge.
Do Zvedišća bi je pratili gradski sudac, krvnik i stražari. Često se pogrešno misli da je kod progona vještica glavnu ulogu imala Crkva. To nije točno, jer su se tim progonima zapravo bavile svjetovne vlasti. Vještice nisu bile toliko religijski, koliko socijalni i kulturni fenomen. Mučenje vještica obavljao je gradski krvnik, a ono se primjenjivalo zapravo u svim kaznenim istražnim postupcima. Usporedimo li s današnjicom, progoni vještica bili bi područje djelovanja pravosuđa. Moglo bi se reći da su krvnici bili profesionalni mučitelji koji su imali ulogu koju danas imaju policijski i sudski istražitelji. Djelovanje vještica tj. čarobnjaštvo bilo je samo jedno od civilnih kaznenih djela. Prilikom mučenja bila su uz krvnika prisutna i dva izaslanika gradskog suda, zatim pisar, tamničar, vratari i stražari. Cilj mučenja bio je ishoditi priznanje od optuženice.
Navodno nijedna vještica u europskoj povijesti nije spaljena, a da nije priznala da je vještica. To jasno govori o učinkovitosti metoda mučenja koje su primjenjivane.
Na zagrebačkom Zvedišću bi se uoči spaljivanja okupio velik broj gledatelja, a gradski bi sudac okupljenima predočio zločine koje je počinila dotična vještica. Zatim bi proglasio smrtnu osudu i prelomio štap nad tom ženom. Na to bi bila predana krvniku i njegovim slugama. Krvnik bi privezao ženu za stup, oko kojeg bi njegovi sluge naslagali tzv. operte, tj. drva koja brzo gore. Da se nesretnoj ženi skrate muke, drva bi bila namazana smolom, pa bi se brže i jače razgorila. Ako smrtna osuda nije izričito tražila da osuđenica bude spaljena živa, krvnik bi joj prvo odsjekao glavu, što se smatralo lakšom smrću. Zatim bi glava i tijelo bili spaljeni na lomači.
13 ZNAKOVA DA STE VJEŠTICA (prema sudu u Salemu)
1. Žena ste. Još od srednjeg vijeka, “aspekt ženskog” je povezan s vješticama. Povijest je prepuna dokaza da su tisućama godina ljudi vjerovali da su žene sklonije grijehu od muškaraca, a grešnik je u ovakvim situacijama bio jasan štovatelj vraga.
2. Jako stesiromašni / ne možete se sami izdržavati. Siromašni, beskućnici i oni koji su prisiljeni da se oslanjaju na zajednicu za pomoć su često bili optuženi kao vještice. Na primjer, Sarah Good, obješena 1692. godine je optužena da je vještica jer lutala od kuće do kuće, moleći za hranu.
3. Jako ste bogati/ možete se sami izdržavati. Ako ste odrasla žena i možete se financijski izdržavati bez pomoći muškarca, vjerojatno ste vještica. Svaki pokazatelj da žena može živjeti bez pomoći ili nadzora muškarca je podizao uzbunu. Između 1620. i 1725. godine, bogate žene bez muža, braće i sinova, u strahu da ne budu optužene su u većini slučajeva dijelile svoje bogatstvo i nakon toga napuštale Salem.
4. Imate jednu ili više prijateljica. Skupina žena bez pratnje muškarca bio je jasan pokazatelj sastanka na kojem se obožava vrag.
5. Posvađali ste se. Važna stvar za zapamtiti je ta da je u Salemu bilo ko mogao optužiti bilo koga. I to su upravo i činili. Niko nije morao da vas vidi kako letite na metli da bi vas optužio da ste vještica, dovoljno je bilo da ste se s nekim iz sela posvađali.
6. Jako ste stari ili jako mladi. Starije žene, udate i neudate, bile su izuzetno osjetljive na optužbe. Dorothy Goode je imala samo 4 godine kada je priznala da je vještica (istovremeno optužujući svoju majku, koja je obješena 1692.). Dorothy je provela 9 mjeseci u zatvoru.
7. Pomažete ženama pri porodu.
8. Imate previše ili premalo djece.
9. Ponašali ste se tvrdoglavo i borbeno.
10. Imatemladež.
11. Imate pokvaren maslac ili mlijeko u domu.
12. Izvanbračni partner.
13. Prekršili ste bilo koje od ovih pravila:
– Ako ste izvršili preljub
– Ako ste navodili ljude na druge bogove
-Ako ste silovani
-Ako ste posadili više od jedne vrste sjemenki u polje
Krije li se iza burne povijesti ove kuće prva masonska loža?
Na adresi Vlaška 5 stoji zgrada nesređenih imovinsko-pravnih odnosa za koju se tvrdi da je najstarija zagrebačka masonska loža Prudentia. Vila je nastala još 1733.godine i to pod pokroviteljstvom grofa Ivana Draškovića uz prisutnost Maksimilijana Vrhovca.
Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.
Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu
Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.
Nakon istrage o vezama s Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi i dobrobiti naroda. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo.
Marija Jurić Zagorka piše o njemu
“Slikar Branko Šenoa se, zajedno s publicistom i novinarom Josipom Horvatom, družio s tadašnjom uspješnom spisateljicom Marijom Jurić Zagorkom i tako je uveo u povijest, rituale i problematiku hrvatskoga slobodnog zidara. Rezultat je toga djelo Republikanci, za koje bismo mogli reći da je prvi hrvatski slobodnozidarski roman.U Republikancima Zagorka mu je postavila povijesni, literarni spomenik, jer u zbilji ga nije dobio ni u Zagrebu ni u rodnom Karlovcu. Bio je zamjenik starješine, a poslije govornik u loži Prudentia s tajnim imenom Publicola. Njegov Dnevnik (prvi je dio spaljen) govori o vremenu u kojem je biskup djelovao. Zapisivao je pedantno korespondenciju, s kojim je ljudima bio na sjednicama Sabora, na večerama, s kim je sve kartao i družio se – bila su to 133 slobodna zidara! Taj podatak dovoljno je uvjerljiv dokaz kako je biskup živio i utjecao na tadašnji javni, ali još više na samozatajni slobodnozidarski život.”, iz knjige Branka Šömena Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj: I. Mudrost
Podzemni hodnici navodno povezuju vilu s Kaptolom. Kroz te su hodnike po nekim teorijama na zasjedanje loža dolazili biskupi i kanonici. Oko derutnog zdanja i danas kolaju misteriozne priče nikada nije obnovljena, gradski oci nisu ništa poduzeli u vezi nje, nekadašnji vlasnici davno su napustili Lijepu našu.
Ne isključuje se mogućnost da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Ako je postojala nije dugo potrajala jer 1820. godine Vlaška 5 pripada obitelji Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…
Vilu je grad Zagreb je u lipnju 2013. uvrstio u svojstvo kulturnog dobra rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske no ona i dalje stoji takva kakva je i tek povremeno završi u priči nekog znatiželjnika.
Izvori: forumi, express.hr i knjiga – Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj: I. Mudrost
Drašković je 1775. godine održao sastanak članova četiriju hrvatskih loža u svom dvorcu Brezovica…
Prvu masonsku (slobodnozidarsku) ložu u Zagrebu osnovao je grof Ivan Drašković 1773. godine. Član te lože bio je tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf, a i budući zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Drašković je 1775. godine održao sastanak članova četiriju hrvatskih loža u svom dvorcu Brezovica…
(Ordo fratres draconis croatici), hrvatsko bratstvo i kulturna udruga utemeljena na načelima prijateljstva, bratstva, dragovoljnosti, kolektivnog rada i odlučivanja, sa svrhom da čuva i obnavlja hrvatsku kulturnu baštinu i oživljuje uspomenu na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate, stoji u njihovom opisu.
Dužbu su u Zagrebu obnovili 16. studenoga 1905. godine Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji, mada se ona u stvarnosti i nije ugasila, njezini vitezovi bili su među članovima hrvatskogaplemstva od osnutka.
Družba je pravni sljednik hrvatskih vitezova zmajskoga reda Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga, utemeljenog 1408. godine, u kojem su tada većinu činili hrvatski plemići. Plemićki sloj hrvatskoga društva sačuvao je postojanje staroga reda te ga je prenio na obnovljenu zmajsku družbu. Osnovna zadaća družbe je kao i nekada sačuvati Hrvatsku katoličku kulturu i domovinu od nevjernika i krivovjeraca. Pravila Družbe potvrđena su 1906. godine, ali su više puta mijenjana i dopunjavana. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se prema sadašnjim pravilima sastoji od Velikog meštra i 10 meštara, a bira se na 5 godina.
Facebook
Istaknuti članovi, a među njima i Bandić
U svojim je redovima Družba imala velik broj istaknutih imena hrvatske kulture i javnoga života; sudaca, odvjetnika, gospodarstvenika, svećenika, osoba koje su radile u državnoj i gradskoj upravi, te osoba mnogih drugih zanimanja. Milan Bandić jedan je od članova društva Družbe braće hrvatskog zmaja u koju je primljen 16. veljače 2007.godine. Njegova titula je Milan Bandić Zmaj od Kamenitih vrata IV. -“Zmaj od Kamenitih vrata zaštitnik je Zagreba i ja ću tu dužnost ispuniti”, tada je izjavio Bandić.
Među nekima od najistaknutijih članova još se navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Kokšu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltrza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Šeksa (Zmaj Dravski) , Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.
Da bi tko postao zmajem, mora biti stariji od 33 i mlađi od 70 godina. Družba ima i tridesetak članica, među kojima je i glumica Nada Abrus – Zmajica Marjanska.
Facebook
Vezuje ih se uz okultno
Kada se krene u raspravu javlja se pitanje: zašto je Družba svoje ime utemeljila na zmajskoj simbolici kada zmaj otjelotvoruje pogansko i pretkršćansko vjerovanje, zašto su njega, a ne svetog Jurja, koji ga je pobijedio, imenovali svojevrsnim duhom zaštitnikom Hrvatske u smislu da on čuva hrvatski grb – simbol Hrvatske, i nazivaju se njegovom braćom?
U Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“ koristi se obredni štap, simbol moći i vlasti (sjetimo se Mojsija i Arona i čuda sa štapom, biskupskog, pastirskog, papinskog štapa, ali i čarobnjačkog, vilinskog, vještičjeg (metle) štapa!). Oko njihovog je štapa, kojeg koristi Veliki meštar, omotan je iskeženi zmaj. Očito njegov autoritet zastupa Veliki meštar u obredu.
Facebook
U alkemiji ouroboros – zmija Merkurova (Hermesova, Thotova) je zmaj koji stvara i uništava sam sebe. Katolik, koji je kršten i „umro sebi da bi živio Bogu“ treba se zapitati: tko se u ovoj zmajskoj inicijaciji treba uništiti, a tko roditi, i kakvog duha čovjek treba primiti?
Jer pri inicijaciji novih članova u Družbu kandidati uzimaju novo ime – simbol novog identiteta (čiji je prvi dio obvezno Zmaj od…), a birajući između sedam svijeća, odabiru svoju luč koju imaju slijediti (ponovno simbol svjetlosti poganskog božanstava s luči) Jedna od njih je i Dobrotvornost predstavljena crnom svijećom.
Jer pri inicijaciji novih članova u Družbu kandidati uzimaju novo ime – simbol novog identiteta (čiji je prvi dio obvezno Zmaj od…), a birajući između sedam svijeća, odabiru svoju luč koju imaju slijediti (ponovno simbol svjetlosti poganskog božanstava s luči) Jedna od njih je i Dobrotvornost predstavljena crnom svijećom.
No, ukoliko je Juraj za „Braću hrvatskog Zmaja“ slika poganskog božanstva kao i zmaj, a nema razloga da ne bude s obzirom na svu navedenu simboliku, tada i ovaj izbor ima sasvim logično objašnjenje. Naime, Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura; poljski: Jaryło; ruski: Ярило) u slavenskoj je mitologiji i vjeri bog vegetacije, plodnosti i proljeća.
Zanimljiva lokacija sjedišta
Braća su predložila Gradu nešto nakon svoga osnivanja da će obnoviti Kamenita vrata te se potrudili oko obnove. Napravili su muzej, knjižnicu i arhiv pa su tako dobili kulu iznad Kamenitih vrata, gdje je smještena slika Majke Božje, čudesno sačuvana u požaru što je poharao taj dio Zagreba 1731. godine te su joj Zagrepčani izgradili oltar unutar Kamenitih vrata i počeli je štovati. Slika
Podsjetimo, Gospa se prikazuje kao ona koja gazi zmaja, zmiju – Sotonu, a ovdje je on „instaliran“ iznad prostora u kojem se ona štuje.
Družba ističe svoje nastojanje oko očuvanja „žrtvenika i oltara“ te je to uzela kao geslo, pa i u svojim prostorijama ima Kutić mrtvih, tj. mali oltar, dok se kršćani trude oko Kraljevstva nebeskoga i duše. Još jednom se nameće pitanje: što će jednom modernom društvu u 21. stoljeću prastari ritual koji je apsolutno u duhu poganskih vjerovanja?
Inicijacija s prizvukom mistike
Na kraju postupka i pripravničkog vremena pristupa se izboru u redoviti ili prinosnički stupanj, tajnim glasovanjem članova Meštarskoga zbora (balotiranje pomoću crnih i bijelih kuglica). Ishod glasovanja mora biti jednoglasan, a u slučaju makar i jedne crne kuglice kandidat nikada više ne može zatražiti primanje u Družbu. Članska prava i obveze počinju teći tek svečanom instalacijom – zazmajenjem po Zmajskom obredniku (Rituale draconicum). Počasne članove bira Glavni zbor Družbe na prijedlog Meštarskog zbora. Svi članovi Družbe nemaju ista prava i obveze. Samo redoviti članovi imaju aktivno i pasivno biračko pravo i mogu biti birani u Meštarski zbor, te samo redoviti članovi mogu imati svoj vlastiti grb, propisan Pravilnikom o zmajskim grbovima.
Svaki član prigodom svoga zazmajenja bira zmajsko ime koji može biti vezano za mjesto rođenja, boravka, zanimanje ili nešto što je važno u životu pojedinog člana. Zmajsko ime je neponovljivo, a to znači da samo jedan živući član Družbe može nositi jedno ime.
Tek nakon smrti, istupa ili brisanja iz članstva netko može uzeti isto ime, s tim da se tom imenu pribraja rimski broj. Vanjske oznake članova Družbe su zmajski znak, koji se nosi u zapučku, i lenta, koja se nosi ispod odijela u posebno svečanim prilikama. Zmajski znak, koji je likovno oblikovao Ivo Kerdić, Zmaj od Kamenitih vrata II., razlikuje se po stupnju članstva (brončani za članove prinosnike, emajlirani za redovite članove, srebrni za članove obnovitelje Družbe, članove Meštarskoga zbora, članove Zmajskog areopaga i za počasne članove, te zlatni za Velikoga meštra i članove Kapitula Zlatnog zmaja). Broj redovite braće (članova) i članova prinosnika je ograničen (numerus clausus).
Premda mnogi drže kako su duhovi plod mašte kakvih naivaca, misteriozni dio Zagreba otkriti se posljednjih nekoliko godina može u organiziranim turama Opsjednuti Zagreb.
Premda smo i sami skloni vjerovati kako takve pojave uistinu nisu realne neke priče iz prošlosti grada ostavljaju bez teksta, ali i bez realnog objašnjenja. Zanimljivo, kao dio programa koji obuhvaća obilazak takozvanih opsjednutih mjesta nalazi se čak i Vila Pongratz smještena u Visokoj ulici, koja se spominjala kao potencijalno obivalište predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
DaliborUrukalovic/PIXSELL
No, nije vila u Visokoj jedina koja se spominje u tom kontekstu. Jedna od poznatijih legendi o duhovima vže se uz bolnicu Brestovac, koja je nekoć bila najmodernije lječilište bolesti dišnog sustava u ovom dijelu Europe. Bolnica je sagrađena na obroncima Medvednice, a istu je inicirao liječnik i novinar Milivoj Dežman iz ljubavi prema zagrebačkoj glumici nadaleko poznato po svojoj ljepoti Ljerki Šram. Ova zagrebačka dama bolovala je od tuberkuloze, a preminula je na Dežmanovim rukama baš u tom sanatariju koji je radio do 1968. godine. Njegova vrata tada bivaju zatvorena zbog navodnih medicinskih metoda u liječenju te kobne bolesti, a ubrzo po zatvaranju bolnice gradom se proširila legenda o čudnoj energiji i duhovima koji onuda lutaju. Mnogi vjeruju kako je riječ o duhu lijepe Ljerke. Oni nešto realniji kazuju kako se bolnica zatvorila zbog promjena u zdravstvenom sustavu.
Vila na Britancu navodno je ukleta
Vila nekadašnje građanske obitelji Auer smještena je na Britanskom trgu u Nazorovoj 10, a sagrađena je davne 1903 godine. Za njenu gradnju zaslužan je arhitekt Viktor Kovačić. Mit o čudnoj energiji počinje iste godine kada i gradnja, s time da treba znati kako je to bila jedna od triju vila u toj ulici.
Photo: Davor Visnjic/PIXSEL – vila Auer prije obnove
Njezina lokacija između Nazorove ulice i Roka perivoja posebno je zanimljiva, jer perivoj se opisuje kao uklet jer je na tome mjestu ranije bilo groblje. Crkva na Rokovu perivoju također kazuje o tome, a u istoj ulici na broju osam bila je smještena mrtvačnica. Ostaci groblja preseljeni su 1907. godine, ali mjesto je ostalo ukleto. U svibnju 2011. kuću preuzima novi vlasnik Zdravko Raškaj koji se bazirao na njenu obnovu. No, to ne znači da su glasine o ukletoj kući prestale te se i danas mogu čuti priče o škripanju, plaču i jecajima koji su dolazili baš iz tih zidova.
Jedno od mjesta koje prema legendama obilaze duhovi jest i Jurjevsko groblje, znano kao Kraj kestena. Drvena kapelica posvećena sv. Jurju spominje se 1377-, ali prije toga na tom je mjestu bilo groblje za siromašne. Godine 1729 sagrađena je nova kapelica posvećen sv. Jurju s kriptom i proširenim grobljem uz nju. A 1825. godine gradski magistar odlučio je otkupiti vinograde s istočne i sjeverne strane starog groblja kako bi se dodatno proširili. Jurjevsko groblje zatvoreno je 1876, kada počinju pokopi na Mirogoju, nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja, koji je također prvo pokopan na Jurjevskom groblju, a tek kasnije premješten u Mirogojske arkade.
Velebno zdanje krije burnu prošlost i raspiruje maštu Zagrepčana.
Na mjestu vile Rebar dvadesetih godina prošlog stoljeća nalazila se lovačka kuća, a 1932. godine grad ondje gradi vilu. U šumi iznad današnjih ostataka vile nalazi se i staro tenisko igralište.
Vila Rebar podignuta je prema projektu Ivana Zemljaka i dograđivana u periodu nakon Drugog svjetskog rata. U vrijeme Drugog svjetskog rata vilu je koristio Ante Pavelić kao vlastitu rezidenciju i ona je na neki način bila njegovo “Orlovo gnijezdo”.
Oko Vile Rebar je dao izgradtiti nekoliko bunkera i tunelsko sklonište u sklopu vile. Vila je povezana s tim bunkerima uskim podzemnim evakuacijskim tunelima.
metapedia.com
Poslije Drugog svjetskog rata vila je služila kao dječje odmaralište i planinarsko-izletnički dom, a potkraj 50-ih prelazi u vlasništvo ugostiteljskog objekta “Risnjak”. 1980. godine je stradala u požaru (prema nekima požar je bio podmetnut). U njoj su se održavale svadbe, maturalne večere i brojan događanja. Moglo se prenoćiti i služiti uslugom “dnevnog odmora”. Vikendima je svirala živa glazba. Cijeli drveni dio otišao je u prah i pepeo, a zadržali su se samo kameni temelji.
Tragedija Stjepana Lamze
Ova građevina ostat će simbolom tužnog prekida briljantne karijere dinamovog nogometaša Stjepana Lamze. Naime 1967. godine prilikom proslave pobjede u polufinalnoj utakmici Kupa velesajamskih gradova (pobjede Dinama nad Eintrachtom, 4:0) Štef je pijan pao s balkona i povrijedio glavu tj. centar za ravnotežu što je trajno utjecalo na njegovu sportsku karijeru. Naime, Lamzu su poslije par litra ruma zatvorili u sobu da malo odmori, ali se on probao izbaviti preko balkona, no nesretno je pao na glavu. Dinamo je bez njega ipak uspio u finalu s Leedsom osvojiti Kup velesajamskih gradova (danas kup UEFA).
Tramvajem 8 ili 14 dolazi se do Mihaljevca, a onda tramvajem 15 do zadnje stanice Gračansko Dolje pred Tunel. Nakon toga se pješice skrene iznad tunela ulijevo prema vili.
Zavirili su u vilu
Tuneli uz ovakvu prošlost uvijek su dodatno “golicali” maštu građana, a jedna grupa odlučila je podrobnije istražiti to , nekada, velebno zdanje. Njihovu štnju kroz ostatke pogledajte u priloženom videu.
Uz ovako zanimljivu prošlost i činjenicu kako je vila trenutno u izrazito lošem stanju ne čudi činjenica kako je ta građevina plodno tlo za brojne legende.
Misija pronađi i fotkaj zagrebačkog “Sasquatcha” iliti “Bigfoota”, odnosno, “Yetija”, kako ga god želite nazvati, može početi!
Već neko vrijeme Zagreb nije pogodio niti jedan malo jači misterij, odnosno, još od onda kada se tehničkom premijeru Tihomiru Oreškoviću na pola dana izgubio svaki trag. Od tog misterioznog “nestanka” premijera prošlo je već neko vrijeme, no, čini sada se čini kako će Zagrepčani dobiti novu zanimaciju i to u obliku pronalaska misterioznog bića koje luta okolnim zagrebačkim šumama.
Misija pronađi i fotkaj (‘selfie’ po mogućnosti) zagrebačkog “Sasquatcha” iliti “Bigfoota”, odnosno, “Yetija”, kako ga god želite nazvati, može početi! Ne vjerujete da tako nešto postoji? Možda vas ove slike na trenutak razuvjere. Naime, u Facebook grupi “Zakaj volim Zagreb” osvanule su fotografije divovskih otisaka stopala. Jedan je Zagrepčanin, u subotu 2. srpnja, šetajući Vrapčanskom šumom, naišao, kako tvrdi, na goleme otisake stopala, a fotografije je podijelio na društvenoj mreži.
Kao što možete vidjeti, iz ove prespektive, otisak je enormne veličine, a svima je odmah palo napamet kako je se jamačno radi o kakvoj nemani, gorostasu, odnosno, “Sasquatchu”. Je li zapravo riječ o misterioznom divu? Vjerojatno nije, netko se ili dobro našalio ili je jednostavno fotografiranje pod određenim kutem odradilo svoj posao. No, svi koji imaju imalo bujnu maštu, odnosno, svi koji još vole začiniti svoje živote pokojim misterijem ili fantazijom, a nadamo se kako takvih uz sve nemile događaje još uvijek ima, u ovome bi mogli pronaći zanimljivost.
Eto, ako ništa, ovo je odlična prilika za malo izaći iz kuće, prošetati okolnim zagrebačkim šumama koje krase naš divan grad i pokušati okinuti koji “selfie” s misterioznim bićem. Naravno, ako ga uspijete pronaći…
Vratili smo se u 1742. godinu u želji da saznamo tko je bila Barica Cindek.
Ova pekarica i piljarica, obavljala je svoj posao na samom Markovom trgu. Barica je bila vrlo uspješna, a gdje god se osjetio zamamni miris njenoga kruha, stvarao se dugački red u kojem su prevladavali muškarci opčinjeni njenom zavodljivošću i ljepotom. No, Barica nije padala na udvaranja, čak niti onih iz visokog društva.
Odbijeni pojedinci, povrijeđenog ega, zaključili su da je Barica ljubavnica samog vraga i kapetanica vještičijeg ceha! Zbog čega bi, u suprotnom odbila moćnike kao što su oni? Nije joj na ruku ni išlo to što su pojedine “vještice” priznale suradnju s Baricom, a njene prijateljice navodno su vidjele vještičji znamen na Baricinom tijelu. Barica se, nažalost, zamijerila jednom od najvećih gornjogradskih moćnika– notaru Lacku Saleju koji je pokrenuo proces protiv nje, uz podršku dvije, na lomaču osuđene, “vještice”.
Baricu su htjeli spaliti, ali nije im uspjelo
Za to vrijeme, klima u Zagrebu je protiv spaljivanja nevinih žena pod optužbom da su vještice. Zahvaljujući tome, javlja se pokret za Baričino oslobođenje, a Baričina obitelj potkupljuje okrutnog notara Saleja. Potkupljivanje se pokazalo uspješnim te ovaj notar mijenja priču i zaboravlja koliko je povrijeđen Baričinim odbijanjem, a sve u suradnji sa svojim bratom koji je vodio proces protiv Barice. Zahvaljujući mitu, Barica je oslobođena optužbi, a one dvije osuđene žene povlače svoj iskaz protiv nje. Barica biva puštena na uvjetnu slobodu.
“Examination of a Witch” (1853) by T. H. Matteson
Optužnica “obične” piljarice
Nakon jedva tri mjeseca, Barica se odlučuje na hrabar potez- ona, obična piljarica diže optužnicu protiv notara Saleja. Naime, notar je osnovao “komisiju za traženje vražjeg biljega” na Baričinom golom tijelu što je Barica u svojoj optužnici i opisala. Barica je u svoju tužbu protiv notara uvrstila primanje mita, nagovaranje na blud i protuzakoniti traženje “vražjeg biljega” na njenome tijelu, budući da je to bilo dozvoljeno samo krvniku, koji je tu zadaću mogao obaviti jedino u mučionici.
Spaljeno je 138 žena, a među njima i Barica
Marija Jurić Zagorka detaljno je proučavala Baricu Cindek i njezin slučaj. Ta je priča postala inspiracija za lik Kontese Nere, a Zagorka u knjizi Malleus Maleficarum detaljno opisuje mučenje kroz koje je prošla.
Barica je spaljena na Zvedišću 4. rujna 1743.godine, a zadnje spaljivanje vještice odvilo se samo tri godine kasnije u “režiji”lokalnih kmetova.
Ovi progoni prestali su preko noći, baš kako su se i pojavili, a u svojoj krvavoj prošlosti broje čak 138 žena.
Na adresi Nazorova 10, nalazi se dom duhova, sablasti, a glasni jecaji tjeraju strah u kosti…
Nekad najljepša zagrebačka vila, izgrađena je 1903. godine kao jedna od tri vile u Nazorovoj ulici. Vila Auer bila je dom mnogih umjetnika, a navodno je izgrađena na Rokovom groblju koje je ekshumirano 1907. i od tada je tamo Rokov perivoj. Na tom istom mjesto nekada je bila mrtvačnica što objašnjava veo sablasni i tajni koji se isprepleo oko Vile Auer.
Photo: Davor Visnjic/PIXSEL
Njeno dvorište skrivalo je obrasle grobne spomenike, a zastrašujući zvuci koji su dopirali iz unutrašnjosti vile doprinjeli su mitovima koji su se vezali za nju. No, derutni izgled vile i jeziva unutrašnjost potpuno su opravdavali razno razne priče prolaznika. Smijeh, jecaji, lupanje i prodoran zvuk lanaca ono su što je privlačilo ljubitelje tajni i misterija da otkriju što se krije iza uklete vila. Naravno, nikada ništa nije dokazano… Vlasnik vile bio je Robert Auer, predstavnik moderne koji je ukletu vilu naslijedio. Navodno je bio opsjednut erotikom zbog čega ga krasi i etiketa ludosti, a kao dokaz za te tvrdnje spominje se portret misice Štefice Vidačić kojeg je naslikao ovaj osebujni umjetnik. Pričalo se da je upravo Štefica krivac za njegovu ludost.
Photo: Davor Visnjic/PIXSEL
Do ovog portereta vodile su oronule stube prema tavanu. Portret lijepe misice ondje je stajao puno stoljeće, promatrajući nastajanje priča i legendi koje su utkane u vilu. Stanovnici vile izmijenjivali su se, no portret je ostao ukorijenjen u svom domu, ne ometen čak niti vjetrom koji je dopirao kroz razbijene prozore.
Photo: Davor Visnjic/PIXSEL
Sablasna vila Auer bila je dom i beskućnicima te zagrebačkim klincima koje je znatiželja natjerala da se uhvate u koštac sa tajnovitim stanarima skrivenim unutar zidova vile.
Ova vila sada je obnovljena, a njen novi vlasnik Zdravko Raškaj odlučio je obnoviti izvorni izgled ove impresivne vile. Odlučivši razbiti mitove koji su se tkali desetljećima, Raškaj je vilu kupio još 2008. godine, a adaptaciju je priveo kraju 2013. kada se i uselio u nju. Portret Štefice Vidačić navodno nije našao, samo gole zidove…
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Ukletost sablasne vile tako je pala u zaborav, no tko zna… Možda Štefica Vidačić, skrivena od pogleda javnosti, čeka neku novu priču, jecaje i smijeh…
“Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti”- natpis je na sablasnoj ploči na Gornjem Gradu.
Natpis na njemačkom jeziku, ukrašen mrtvačkom lubanjom i prekriženim kostima, tjera strah u kosti. Ova ploča tema je internetskih rasprava i niza mitova koji se isprepliću oko nje. Kao u nekom horor filmu, mračna ploča je uzidana na zid haustora Demetrove 3 te asocira na zazidavanje djece u temelje kuća ili mostova, o čemu govore mnoge legende. U prilog mitovima, satkanim oko ove ploče, idu i gornjogradske legende, spaljivanje vještica te jeziva slika same ulice, u hladnim zimskim noćima.
Photo: Nina Djurdjevic/PIXSELL
Međutim, istina nije toliko mistična i strašna. Mali Paul David, bio je dječačić s velikim zdravstvenim problemima. Prema nekim podacima, von Vakanovichi su bili “dotepenci” u Zagreb, a tadašnja zagrebačka groblja vodila su se za vjerskim i staleškim osnovama. Zbog toga, postoji mogućnost da je Paul David prvotno bio pokopan na Jurjevskom groblju, pa je ploča postavljena naknadno, prilikom useljavanja u gornjogradsku rezidenciju na adresi Demetrova 3.
Photo: Nina Djurdjevic/PIXSELL
No, vjerojatnija je verzija da je u tom dijelu Zagreba nekada bilo groblje te su posmrtni ostaci kasnije premješteni na novotvoreni Mirogoj. Majka ovog dječaka željela je da nadgrobna ploča ipak ostane u dvorištu kuće, kao spomen na njezinog sina. Ploča podsjeća i danas, nažalost više kao izvor horor priča, nego spomen na nesretnu sudbinu maloga dječaka.
Legende opčinjavaju svojom tajnovitošću, zbog toga ih volimo, tražimo i stvaramo…Legenda o sv.Jurju i zmaju, jedna je od takvih, a na njezino postojanje “marljivo” nas podsjeća spomenik ispred Kamenitih vrata.
Ivan Ramađa
Legenda koja asocira na klasičnu borbu dobra i zla
Strašan zmaj prijetio je jednom gradu, svojim vatrenim i otrovnim dahom. Živio je u obližnjem jezeru, iz kojeg je svako malo izranjao, a obuzeti strahom, građani su mu žrtvovali svoje životinje te kasnije i djecu. Zmaj se okomio i na kraljevu kći jedinicu. Oteo je princezu, a vijest o otmici proširila se diljem svijeta.
Priča je stigla i do viteza Jurja koji je bio poznat po svojoj dobroti. Naime, ovaj vitez volio je pomagati ljudima te se tako uputio u maleni gradić kojemu je pomoć bila neophodna.
Pronašavši strašnog zmaja, Juraj ga je zamolio da ne uništava ljudima života te da pusti princezu na slobodu. Međutim, zmaj ga nije htio slušati nego je počeo rigati vatru na njega. Juraj je vidio da je princezin život u opasnosti, snažno se bacio kopljem na zmaja i ranio ga. Ova rana za zmaja je bila smrtonosna te je tako grad oslobođen, a cijelu zemlju obuzela je neopisiva sreća. Nakon pobjede nad zmajem, na njegov poziv, zemlja se obratila i pokrstila, njemu u zahvalnost.
Ivan Ramađa
Prikaz Svetog Jurja na konju rad je austrijskih kipara Andreasa Kompatschera i Arthura Windera te je jedan od rijetkih prikaza u trenutku kada je već ubio zmaja.
Sv. Juraj se moli i odaje počast protivniku. Kip je 1994. godine, na zahtjev Družbe Braća hrvatskog zmaja, postavljen ispred Kamenitih vrata gdje i danas stoji.
Srednjovjekovna vrata, podno Popovog tornja, vodila su prema brežuljku sv. Juraja.
Groblje “Kraj kestena” nekada je bilo najveće groblje na Gradecu. Danas, ovo groblje intrigira znatiželjke jezivim pričama isprepletenim oko njegovih obraslih spomenika. Danas poznatije kao Jurjevsko groblje, bilo je mjesto za pokop siromaha, a drvena kapelica posvećena sv. Jurju spominje se od davne 1377. godine. Nova, zidana kapelica sagrađena je 1729.godine zbog čestih udara groma koji su uništavali drvenu kapelicu. Groblje je u više navrata prošireno zbog nedostatka mjesta za pokop, a zatvoreno je 1876. kada su počeli ukopi na Mirogoju, nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja. Zanimljivo je da su na Jurjevskom groblju, groblju za siromašne, pokapani i znameniti Iliri, a među njima i Gaj koji je kasnije preseljen u Arkadu hrvatskih preporoditelja na Mirogoju.
Nina Đurđević/PIXSELL
Neki stari grobovi ostali su do danas, golicajući maštu potpirenu jezom- većina njih označena je lubanjom i prekriženim kostima. Upravo ti znakovi, poticaj su za razne priče koje kruže o ovom groblju i njegovim vječnim počivateljima koji noću obilaze ulice Gornjeg grada. Jedna od takvih je i priča o djevojci u bijeloj haljini koja je navodno viđena u kuli uzidanoj u palaču, na adresi Demetrova 7. A sa starog, uzvišenog groblja, čije zapuštene grobnice skrivaju dobro čuvane tajne, možemo vidjeti i siluete davno umrlih vojnika čija tijela još uvijek leže ispod parka Grič. Istog onog parka u kojem se Zagrepčani i danas rado okupljaju, tijekom toplih večeri. Kada se idući put tamo nađete, pažljivo osluhnite… Možda otkrijete nešto novo.
